subota, veljača 28, 2009
(ovo je dorađena storija o jednom događaju od prije godinu dana. svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. jedino je ime konglomerata uopćeno) autor
SMS: « Ako napišem priču o incidentu a da glavni lik govori o nemoći sistema, ranjen, na samrti, hoću li objavom izazvati sudbinu?»
SMS odgovor: « Nećeš. Uostalom, drugačije si me učio...»
Iz žablje perspektive gledajući, vidim meka, siva krdašca oblaka kako klize nebom. Lijep osjećaj nutarnje topline čini da zanemarim vlažnu zemlju i bockanje kapljica prošle kiše, što su kapale s breze. Tišina oko mene. Mir i lagani tragovi boli u trbuhu. Prsti lijevog dlana ljepljivi su. Krv poprima smeđu boju. Sistem je smeđ. Zagrebački, braun. Govno.
Prvi je dan proljeća. Jutro je tek skinulo zavoj od mraza. 8 i 30. Čekao sam šefa da stigne do «Kristuševe». Da odemo zajedno vidjeti razlog reklamacije stranke. Čovjek nas, nervozno tapkajući, čeka kod pedeset i drugog polja i bez dobrojutarnjeg pozdrava upućuje grubo pitanje tko mu je dirao tuje iza groba. Samopouzdana iskrenost progovara iz mene. Ja. Jer su trebale obnovu i malo fazoniranje.
Faktor iznenaneđanja briše razliku u godinama, njegovu sijedu kosu i zaobljeni izgled. Udarac u bradu ruši me na susjedni grob. Ipak, preslab napad da bih ostao na tlu. Ustajanje prati njegovo posezanje rukom u džep. Galama.
« Ubit ću te jebem ti...», galama, « Zaklat ću te...»
Tračak razuma vidi srebrni metal u njegovoj ruci. Iskustvo prepoznaje dršku «leptira» «Makni se! Bolje je!», govori savjest, « Najebat ćeš ako mu vratiš..»
Pomičem se unazad. Bijesno kreće prema meni. Odmičem. Stajem. Trči prema meni. Odlazim u zgradu uprave. Hvatam mir. Sigurnost. Gubim dah u gorućoj cigareti. Kroz prozor vidim varljive boje i mirise proljeća. Radom sam natjerao sustav da me prihvati. Upornost se isplatila. Jutros sam potpisao ugovor s Firmom, od prvog travnja. S druge strane medalje, potencijalan sam leš nosioca ljutog glasa koji se kat ispod mene dere na direktoricu. Razaznajem bitno. «branitelj...ubit ću...vratiti se...sutra...» U misli mi dolazi susjed. Branitelj s pokrićem. Dobrovoljac na početku. Oluja. Ne sije agresivu uokolo. Radi za 4 soma kuna. Divna žena. Dvoje djece. Život za kojeg se borio. Miran i tih. Rat je prošlo svršeno vrijeme. Iz razmišljanja me povlači šef. Vidno je uzrujaniji od mene. ( ja sam optimist) . «Sami smo», govori. Direktorica podružnice purgerskog giganta, ne želi zvati policiju, niti obavijestiti «maticu» Firme. Čuvarska služba šuti. Zaštita na radu također. Stišćem nulu na telefonu. Vanjska linija. Policija.
Ispostava u Bauerovoj. Za petnaestak minuta dajemo izjave mladim policajcima. Izvještaji nam se podudaraju. Prekršajna prijava upada u matricu izvršne vlasti i pješčani sat pravde počinje kapati. Odlazim prema svlačioni, oprezan i sebi stran, hvatam se kako okrećem glavu dok prelazim mirogojske staze. Prijetnje s kasnim djelovanjem stišću me u prsima. Gledam oblike biljaka. Po prvi puta vidim groblje van konteksta parka. Arkade me pritišću. Ljudi stvaraju nelagodu. Estetika, kreacija, ljubav, pravda, padaju mi na pamet. Ideali skloni individualnim interpretacijama. Život je jedan. Pitam se nosi li smrt mir i tišinu. Premlad sam da bih iskao odgovor u praksi. Pijem kavu i odlazim doma. Jedva čekam da završi korizma. Sjela bi mi piva.
Okrećem glavu. Narančastobijelo tijelo motorne pile polegnuto je nedaleko mene. Vidim olabavljeni lanac na vodilici i otvoreni čep na spremniku goriva. Nasmijao bih se svojoj brzopletoj nespretnosti ali bol mi probada abdomen. Osmjeh se maskira u grč na licu. Nikog ne čujem blizu. Da sam pažljivije točio gorivo, buka pile bi pokazala gdje sam i kako sam. Sam sam ispod velike lopte buxusa i blagih oblina obrađenog laurusa. Moj me rad sakriva. Estetika mi ugrožava život. Nedaleko pile zrcale se kapi na oštrici škara za živicu. Kulisa prekinutog rada.
Uzladno pokušavam saznati nešto o tijeku istrage. Šture rekla kazala informacije u bubnju su kontradiktornosti. Pravo kaže da prekršajna prijava napadača poziva i (nadam se) dovodi do obavijesnog razgovora i valjda nekog upozorenja. Ali. Faking šit rekli bi Vatrogasci. Bez obzira na višekratno ponovljene prijetnje ubojstvom i očitoj sklonosti agresiji i nošenju oružja, bez kaznene prijave, policija ne može i(ili) neće obaviti pretres stana u potrazi za oružjem. Vatrenim.
« Ali, ako je čovjek toliko munjen da na groblje sa sobom nosi nož u džepu od jakne, sigurno mu nije bed doći s pištoljem i početi pucati», govorio sam policajcu
« Nije on rekao ubit ću te, pa otišao po nož u auto ili ga tražio po džepovima», nadovezao se šef, « Razumijete? On ima mrcinu od desetak centimetara drške samo u džepu jakne!!Sigurno ne misli guliti jabuke s tim.»
«Razumijemo mi što želite reći gospodine..», strpljivim glasom govorio nam je
policajac.
Vidio sam shvaćanje nelogičnosti i rupa u zakonu. I nemoć da se to promijeni danas. Zbog nas. Zbog napada na pomoćnog vrtlara na Mirogoju. Nekako u sebi odlučujem da ga neću prijaviti krivično iako ne vjerujem u afekt u ovom incidentu. Ne želim čovjeku oduzeti slobodu za koju se borio.
«Maco, rekli su mi da mogu na bolovanje ako se bojim za sigurnost», govorim joj dok ona vrti sajlu za odčepljivanje odvoda u hodniku a ja suspregnutog daha pokušavam kroz kašu od papira, mokraće, Mr Propera i solne kiseline, njezin početak usmjeriti ka prijevoju u školjci.
«Super», odgovara mi, « Onda ćemo biti zajedno idući tjedan. Ja imam godišnji.»
«Ali bad mi je otići na bolovanje zbog love. Do kraja mjeseca sam još preko Agencije a oni bolovanje ne plaćaju kao u Firmi.», objašnjavam, « To je soma kuna manje»
«Pa napadnut si na radnom mjestu!!»,nervozna je, čujem joj u glasu i razumijem razlog
« Pas mater!!», vadim sajlu, skidam majicu i guram ruku u smjesu. Prstima dotičem gnjecavu masu u rupi i sekundu poslije, uz glasan šum, smrdljiv sadržaj tone niz odvod. Neke situacije podliježu drastičnim mjerama.
Otvaram slavinu nad kadom i ribam ruku dok mi iza leđa zvoni njezin veseli smijeh.
Ona me voli zbog takvih spontanih, nepredvidljivih reakcija. Smijeh nadjačava zvonjava mobitela. Šef me obavještava da je čuo da su tipa priveli istražnom sucu, što naše mozgove dovodi do zaključka da je vjerojatno i pred policijom bio agresivan i da će valjda sve biti ok nakon intervencije zakona. Njegov glas mi otkriva da nije baš siguran u to. Kratko izmjenjujemo opise duševnog stanja i prekidamo razgovor.
«Najgluplji izraz koji znam ili sam pročitao ili čuo je da se krizna situacija treba stabilizirati», jednom mi je rekao, « Kužiš!?»
«Sutra smo kod mojih na ručku maco?», pitam je iz kupaone
«Preksutra. Sutra idemo do bake»
«Aha...», kimnuh glavom brišući ruke u vlažan ručnik.
Grlim je i potiskujem nelagodu u nesvijest.Griješimo bludno na Veliki petak.Točim nam sok od jabuke i sjedam pored nje na kauč. Zvuk sprženog blockbustera ispunjava sobu. Vjetar lupa u prozore. Pojačavam virtual surround. Pajdo mi javlja da je objavio priču na blogu. Slijede dani obiteljskog druženja.
Čujem nejasne glasove. Lupanje tvrdih đonova po asfaltu. Nekoliko polja dalje čuje se bager i glasne psovke grobara. Nekako uspijevam, uz podnošenje boli, izvaditi mobitel iz bočnog džepa. « Vaš broj je isključen zbog neplaćenih računa», obavještava me ljubazan snimljeni glas. Ona spava. Još je rano da ustane, na godišnjem je. Uspjevam se nasmiješiti. Zbog potencijalne brze zarade i zvanja TV igre za debile i sirotinju, ukinuo sam si mogućnost zvanja pomoći. Grgljam neartikulirano ali pretiho. Buka s Lašćinske je prejaka. Decibeli guše vapaj. Gledam u šimšir. Klizim ka izdisaju jer sam prema pravilima uređenja parka uljepšao i očuvao krajobraz, podržan u hvaljenju od nadređenih ali ostavljen sam nakon prvog, neozbiljno shvaćenog incidenta. Vjerovao sam u promjene. Ovakve se pizdarije događaju drugima. Pokušavam puzati van staze. Odustajem. Pitam se, hoće li ono kovrčavo drvo na 41. polju ostaviti da ih sjeća na mene. Svijetlo nebo mijenja se u indigo. Hladno je. Vibracija iz mobitela trza mi dlan.
SMS:» Dobro jutro. Baš sam se naspavala. Nadam se da nisi umoran i da si smiren. Uvijek mi govoriš, sve bu ok. Pusa»
Oči mi se sklapaju. Osjećam kako mobitel polako klizi iz ruke. Zavibrirao je i počeo svirati melodiju. Zvuk kojeg ne mogu dohvatiti. Nemam snage. O Bože fala ti kaj purg...
« Jebote mali!!!», glas iznad mene, « Jesi dobro!? Kaj je bilo?»
Podiže me s tla. Ne razaznajem lice. Osjećam miris svježe otkopane zemlje. Vlage i trulog drva. Miris ekshumirane smrti. U ustima mi se krv miješa s okusima uskršnjeg objeda.
« Imaš sreće da mi se pripišalo jebo te pas...», poznati vokabular grobara gubi se u nesvijesti, « A baš sam pomislil kak bum našel mobitel...»
Počinje padati snijeg.
Sklon sam tome.
Impulsi naturalne nutrine ljube rizik.
Hrid malog promjera no velikog radijusa prisutnosti.
170 centimetara čovjeka pod sivom šminkom plavetnila.
Nebo mi je brat.
Pogledi ispod ziheraškog straha kišobrana
otkrivaju misli o ludilu,
vide omču oko vrata zdravog razuma.
Ja osjećam put.
I često izgubim orijentir, ali znam
Sva su lutanja dio poklonjenog smjera.
Poslije nesreće više nije bilo isto. Morao si je to priznati. Ona je i dalje bila predivna žena. On tek polumuškarac. Nesposoban da joj pruži desert ljubavi za kakvim je žudjela.
Sjedila je na podu okrenuta mu leđima. On je bio na rubu kreveta. Nježno joj je masirao ramena. Na tv-u su raspravljali o nekoj nebitnoj temi. Prignuo se malo i poljubio je u vrat. Zadrhtala je. Prošao joj je cijelom dužinom ruku. Osjetio je uzbuđenje. Njene nakostriješene dlačice. Tako je drhtala i nekada. Dok je on još posjedovao snagu u donjim ekstremitetima. Želio joj je darovati užitak. Znao je da ga voli zbog onog iznutra. Što god to bilo. Ali i ona je od krvi i mesa. I ona osjeća potrebe kao i svi. To ga je gušilo mjesecima. Stavio joj je dlan na čelo. Osjetio toplinu. Krv joj je kolala brže. Nagnuo ju je prema sebi i šapnuo na uho.
- Dođi...
Ispružio se na krevetu i povukao je prema sebi. Vidio je želju u njenim očima. Skinula je majicu. Priljubio joj je usne na gole grudi i jezikom kružio po bradavicama. Tijelo joj je oživjelo. Kao kad ju je nekada ljubio. Povukao ju je još više.
- Dođi mi iznad lica...- isprekidanim dahom
Svukla je gaćice. Raširila je noge i naga klečala iznad njegova pogleda. Malo je podigao glavu. Lagano jezikom prešao preko usmina. Zažmirio je. Volio je obilježja njenog međunožja. Miris. Okus. Nosnice su upijale mentol. Prstima je razmaknuo usne i poljubio klitoris. Zažmirio je. Plašio se užitka u njenom pogledu. Pomicao je jezik po nabubrelom klitorisu. Povremeno ga grickao zubima. Poželio je ući u nju. Iza sklopljenih očiju prisjećao se posljednjeg vođenja ljubavi. Ubrzao je kruženje jezika.
2.
Bila je zima. S druge strane stakla pahulje su padobrnski mirno i snježno tihe padale na ulicu. Ona je gledala kroz prozor i nije čula kada joj je prišao. Stavio joj je ruke na grudi i privio je k sebi. Na guzovima je osjetila njegov nabrekli falus.
- Mmmmm....guza mi je nešto probudila...- rekla je mazno
Spustio je ruke niz haljinu i počeo je dizati naborajući je prstima. Stisnula je stražnjicu još više k njemu.
- Hoću te jebati...
Nasmijala se i okrenula prema njegovu licu. Prislonila je usne na uho.
- Ja ću tebe jebati!- šaptom
Kleknula je i nakon par rutinskih pokreta ud joj je bio duboko u ustima.
Otvorio je na trenutak oči.. Vidio njenu zabačenu glavu. Ruke kako joj maze grudi. Znao je da da sada mašta o tvrdom udu koji prodire u nju. Koji je čini ispunjenom. Animalno ženstvenom. Gurnuo je jezik duboko. Dlanovima joj stisnuo stražnjicu. Vratio se idili prisjećanja.
Od kada je zna, priznao je i njoj i sebi da je bolje upražnjavala oralni seks od svih. Podigao ju je za ramena i naslonio na prozor. Osjetila je hladnoću stakla i naježila se od uzbuđenja. Sada je on klečao kao ponizni rob njezine pičke i jezikom vlažio u laz u hram užitka, razmaknuvši prstima gaćice. Stenjala je i ubrzo ga grubo gurnula na leđa.
Ležao je na podu a ona ga je opkoračila, primila za kurac i polako uvidila u sebe. Nabijala se na njega stavivši mu ruke na prsa. Grebla je, zabijala nokte do granice bola. Njegovi su prsti gnječili stražnjicu.Naglim pokretom prebacio ju je na leđa i snažno počeo ulaziti u nju. Čuo se zvuk vlažnog udaranja njegovih bokova. Nije mu mnogo nedostajalo da svrši no želio je da i ona doživi vrhunac. Dizala je stražnjicu kao da želi da uđe još dublje. Kao da ga želi proždrjeti pičkom. Ljubio joj je sise i lizao vrat dok je ona na njegovu ostavljala tragove ugriza.Primio joj je noge i stavio ih na svoja ramena. Počela se grčiti i zabola mu nokte u guzove. Znao je da se bliži vrhunac i pojačao je ritam. Osjetio je bol u stražnjici. Slatku bol užitka. Tijelo joj se počelo trzati i na kurcu je osjetio grčenje mišića. Izvadio ga je i počeo izbacivati sjeme po njenom trbuhu. Jednom je rukom razmazivala sjeme a drugom ga držala za ud. Imala je onaj, njemu tako poznat i tako drag pogled izgubljenog djeteta.
- Idemo dušo. Zakasnit ćemo. – rekao je zadihan .- Znaš da ne volim žuriti po ovakvom vremenu
3.
Slika je nestala. Posljednji potpuni užitak s njim. Htio ju je osloboditi tereta kojeg nosi dok je uz njega. Htio joj je vratiti sitost u tijelo. Osloboditi je. Bezuvjetno joj zadnji puta izmamiti vrisak. Stisnuo joj je stražnjicu. Potpuno je bila na njegovim ustima. Jezik je bio duboko u njoj. Drhtala je. Uvijala bokove. Znao je da neće dugo. Primio joj je ruke. Stavio ih na svoju glavu. Razumjela je pokrete. Pritisnula mu je glavu prema sebi. Počela se grčiti. Vidio je nadimanje grudiju. Čuo je krik olakšanja.
Gutao je sokove njene unutrašnjosti. Polako je gubio dah. Tekućine užitka kolale su mu grlom. U glavi je osjetio buđenje uda. Čvrsto ga je držala za kosu. Vukla ga još više k sebi. Želio je kraj. Abdikaciju života. Slobodu svojoj ljubavi. Ćutio je ejakulaciju u mozgu. Sjeme konačne strasti rasipalo se umom. Poput rijeke koja ponire u more. Nije više disao. Postao je dio nje. Svojevoljno ugušen njenim sokovima. Sobu je obujmio mrak. Sperma njegova uma kopnila je u posljednjem dahu. Smrt je izgledala divno. Mirisala je po mentolu.
subota, veljača 14, 2009
Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju crne,
prišili su se za ekran.
Blijeda traka šumova buđenja preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.
Vikend lijenost drži me pod krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog umora,
ponekad me prebace na periferiju apatije.
Kava i užarena aroma autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.
Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim mislima,
udahnem duboko, spretno izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju strukturu...
I sitna radost je naposlijetku radost.
ponedjeljak, rujan 22, 2008
20.9.2008.
Naslov je tek toliko da osladi gorčinu.
Zaposjela me prije blještavih fotona svitanja.
Oblaci. Arhipelag rujanskog neba.
Bond. James Bond sinoptičkonaturalne prognoze.
Šutljiva. Šarena zagrebačka jesen.
Šarena. Kao jesen u Zagrebu.
Jesen koja mijenja sve poraze.
Mačke u kvartu su mi čudne.
Čuče i cupkaju na livadi. Zure u tlo.
Čučim i cupkam. Gledam u pod dok...
Dok mi ponos gazi minimum potrošačke košarice.
"potrebito..."
"...još pola godine.."
....lome mi se misli...
Žudim za ugovorom.
(nije li žudnja opijat Šejtana
a đavao opozicija svačijeg Boga?!)
Produžeci su ponekad agonija.
Ti si na neodređeno.
utorak, rujan 2, 2008
Bez naprezanja
(pero na dlanovima vjetra)
osjećam mote ovog dana.
Iza rešetaka, slobodan.
Misao sam vremena.
Tijelo sam prostora.
Zrno, samo,
neophodno za gužvu dina,
gipka trska u igri s vihorom
dijete pod dekicom čuđenja,
vjera u županiji Nesumnjivo.
Sloboda ljubavi.
Dar svjesnog trenutka
u šarenom celofanu daha i pogleda
(iza numeriranih dana mirišu čokoladice)
danas, preslatko danas
kolesterol, vitko sljepilo pomodarstva,
napukli nokat i razrijeđena kosa,
sutra
strah je ugasla galaksija
osmijeh spoznaje
sutra se strpljivim prstima sata
odmata u danas.
Ne vadite me,
ne ometajte frekvenciju Nas.
Neka se rasipa s antena
niz užad Sunca
kroz tišinu snijega
i bljeskove kiše
Zapeo sam u trenutku,
Ne trebam više.
Sumrak me umara,
cilj čekanjem vodi
ka zlatnom obrubu horizonta.
Kurijerom nepovezano,
šuštavom bukom
rominjaju glasovi suputnika.
Polusatna bliskost umornih radnika.
Sunce se utapa na zapadu,
sat je bez negledljivog blještavila.
Dim sa krovova srasta s oblacima.
Toplina prijanja k vodi.
Ponedjeljak guta već prolaznost.
Sklapam kapke tražeći vedrinu.
Ja te volim.
U tebi skliskoj, duboko
dok na para napušta tijela
a tanki namaz leda
kruti mokre kose.
Grebeš me s vriskom u očima,
koža nam odiše vonjem klora
u toploj kupci Vodenog planeta,
a snijeg se riba iz tame,
gust, čist, nevin, bijel,
suprotan grimiznoj sumaglici naše krvi
olakšanju požude i mirisu bazena.
Ti također voliš zimu.
Vidim, osjećam, i mene.
iako sam rizik,
kao kočenje na snježnom tepihu,
nizbrdicom iza leđa Medvednice.
Nestalan u miru,
stabilan uz tebe, gledam te u oči,
tako bolesno lijepe
( zaigrani testosteron crta te golu popd feredžom)
medovica i marelica ljuljaju se u staklu
griju nam utrobe i rumene lica
u toplini zaustavljenog vremena Gupčeve lipe.
Ja te volim.
Tvoja odanost nikada nije iskala pjesmu.
Budi ono što jesi
a ne ispunjena očekivanja okoline.
Obazrivo
grizem ti usnu
«saugam» krik u dahu
sam na kauču
projiciram nervoznu maglu jutra
Otežale ruke u zagrljaju mirogojskog vela
blato
sipina
sol
Čvorovi mrtvog korijenja
tišinu plaše vrane
limena glazba
suzno inje breza
grimiz oko vrata popa
Dan kao stvoren za bol
tjeskobu slike hrane
idealna tugina meza
loša brija razumskog dopa.
Jučer je odkapalo lakše.
Degradirano, nepovratno jučer.
Kao narušena arhitektura rime.
Mijenjaju se role sluzave osobnosti zime.
Od friške romantike pokislog jutra
do patetike, sivom zamusanog neba.
Ipak, lako me nose šljapkavi koraci.
U perolakoj sam, u melankoliji.
Službeno sjetan
da izbjegnem obrazlaganja radosti
koju ćutim dok kasom kisnem ka tebi
a grad je pun retuširanih osmjeha,
sa zaostalih plakata vlastoželjnih hijena.
Kad bi barem naša ljubav
(mala pred zvijezdama)
mogla mijenjati svijet krivnje,
licemjerje trendovske milosti,
propuštenost neizrečenih šapata.
Obazrivo
grizem ti usnu,
ubrzanim disanjem lepršam niz tebe
U tebi, koje nema
sam na kauču
uzmičem stvarnosti
obazriv u čekanju.
ponedjeljak, studeni 26, 2007
Smiri se i opušteno, manirom iskusne ljubavnice dotakni usnama rubove stakla i ispij to vino do dna.
Dopusti mi očekivanu slobodu pa da pobijedim otpor patent zatvarača
i otkrijem koliko je još upijenog Sunca ostalo u boji tvojih leđa.
Hotimično ću ti ozvučiti vrat poljupcem pa suzdržanim pokretom
i hinjenim mirom odložiti čašu i osloboditi dlan za kretnje koje slijede.
Pusti da te ljubim i ponudim ti baršunasti dodir
i zaostali okus Postupa na jeziku
prije nego te pažljivo iz naručja spustim na rub kreveta.
Saplest ću se strpljivim gibanjima po tebi
kao što se tama probuđena tvojom stidnjom sapliće o naša tijela
i zidove sobe i čini nas sjenama u bludu.
Slušaj pažljivo kako bonaca zvukovne pučine mreška lice tišine
i kako lahor prvog uzdaha kida konce mira
i osiljen pobjedom izrasta u vihor koji mrvi brane tvojih izgladnjelih bedara
i slobodom daruje vaginalne suze zadovoljstva.
Moj pritajeni machizam je osupnut caklinom tvojih zahvalnih zjenica.
Želim te ljubiti i predati te opuštenu u ruke vilenjaka snova.
Spavaj van mog zagrljaja jer jednom sam samo nečije otkucaje sljepoočnice zibao u ritmu mog bila u prsima.
nedjelja, studeni 25, 2007
Njezin je korak
pokret sudbine,
a pogled tajanstven
kao morske dubine.
Dodirom svojim
ona me vine
u plavo prostranstvo
moćne tišine.
I uvijek kad ode
sva radost mine
bez uzdaha njenih,
bez nježne miline.
Ostajem sjetan
u naručju tmine,
u postelji svojoj
bez ženske topline.